Rüdiger Rossig | Journalist | Novinar

Rüdiger Rossig, novinar Tageszeitunga, za svoj list radio je intervju sa svojim kolegom Michaelom Martensom, a povodom njegove knjige Potraga za herojem. To je priča o vojniku koji nije htio ubijati. Tema je Josef Schulz, kaplar u Hitlerovoj vojsci, koji je po jugoslavenskoj legendi odbio pucati na taoce 1942. godine u Srbiji i zbog toga bio navodno strijeljan zajedno s njima. I danas piše njegovo ime na spomeniku ubijenih u Smederevskoj Palanci. Michael Martens nije samo saznao da je ta priča pogrešna; on je kroz četiri i po godine istraživanja upoznao skoro sve ljude koji su učestvovali u kompoziciji te legende, otkrio njihove motive... Dani u cijelosti i uz dozvolu autora prenose taj intervju

Gospodine Martens, u Srbiji se Josefa Schultza, kaplara njemačke vojske, slavi kao heroja. Zbog čega je ovaj vojnik, koji nije htio ubijati, u Njemačkoj tobože nepoznat?

MARTENS: U sjećanju Nijemaca na Drugi svjetski rat Balkan je bio sekundarno ratište. Njih zanimaju Francuska i Italija, jer su to mjesta na koja odlaze na godišnje odmore. Kao i Rusija, jer su im tamo bili djedovi. Masakr u francuskom Oradour-sur-Glane je mnogima poznat, no jedva da iko zna nešto o Kragujevcu u Srbiji, iako je tamo ubijeno 2.800 civila. U Srbiji i cijeloj bivšoj Jugoslaviji je ovaj rat, naprotiv, bio velika bitka protiv moćne Njemačke, u kojoj su pobijedili. Zbog toga su i sjećanja tako nejednako podijeljena.

Kada ste prvi put čuli za Schultza?

Poslije jedne lokalne proslave u Kragujevcu pitali su me da li bih želio vidjeti spomenik Schultzu. Pitao sam: “Spomenik njemačkom vojniku? Ovdje?” Vjerovao sam da sam na tragu historijske senzacije. Da bi se galerija otpora protiv Hitlera morala proširiti.

Kako je nastao mit o vojniku koji nije htio ubijati?

Kada mi je postalo jasno da se ova priča nije mogla odigrati onako kako mi je bila predstavljena, pomislio sam da je izmišljena kako bi doprinijela poboljšanju njemačko-jugoslavenskih odnosa. No ova postavka teorije zavjere bila je pogrešna. Ovdje nije bilo režisera, mnogi razni faktori su zajednički djelovali.

Zar ove nepodudarnosti na koje ste naišli prilikom istraživanja niko ranije nije uočio?

Naprotiv, Institut za istraživanje vojne historije je opovrgao mit o Schultzu još sedamdesetih godina. Tamo sam saznao da je vijest o smrti kaplara stigla još u noći prije nego će on naredni dan navodno biti ubijen. Ali ovo nije nimalo
naškodilo životnosti ovoga mita.

Ali ko je i zašto sudjelovao u ovoj legendi?

Najvažnije od svega jeste da su mnogi ljudi željeli vjerovati u ovu priču. Ona je i pored sve svoje strašne stvarnosti više ohrabrivala nego istina. To je za politiku bilo jako praktično. Nakon 1945. postojala je, kako sa njemačke tako i sa jugoslavenske strane, jaka volja za ponovnim približavanjem. Da Schultz nije postojao, moralo bi ga se izmisliti. A upravo to se i desilo. Konkretno su u ovome učestvovali novinari, diplomati, jedan poslanik savezne skupštine, kao i šef kancelarske službe, te stanovništvo oblasti u kojoj se slučaj navodno desio i koji su se pojavili kao svjedoci nečega što se nikada nije niti odigralo. A sve ovo iz različitih razloga.

A to bi bilo?

Kod novinara se prije svega radi o dosta liberalnom odnosu prema činjenicama. Kao i lošem istraživanju. U Njemačkoj je, naprimjer, slučaj objavljen još 1961. u tada popularnom časopisu Neue Illustrierte. Fotografije prikazuju čin strijeljanja, na kojoj jedan njemački vojnik stoji bliže strijeljanima nego svojim kolegama. Iz toga je konstruirano da se radi o Schultzu koji ide prema osuđenicima na smrt, kako bi umro zajedno sa njima. Autor teksta je scenu opisao tako kao da je i sam bio prisutan.

Šta se desilo nakon toga?

Ovaj članak dopao je u ruke tadašnjem upravitelju Centrale za progon nacionalsocijalističkih zločinaca iz Augsburga. Ovaj nije mogao ni zamisliti da novinari rade na takav način, te je pokrenuo jednu od najvećih istraga u historiji Njemačke. Pri tome se nije radilo o Schultzu, nego o zapovjedniku voda za strijeljanje. On prema vojnom kaznenom pravu nikada ne bi smio na smrt osuditi onoga ko bi se oglušio o zapovijedi. Ako bi se to ipak desilo, to bi dokazalo postojanje takozvane zapovjedne krize, što podrazumijeva kažnjavanje smrću za neizvršavanje zapovijedi. Na ovo su se pozivali mnogi bivši vojnici koji su bili optuženi kao ratni zločinci.

Razumljivo je da su Nijemci nakon 1945. čeznuli za “dobrim Nijemcima”. Ali otkud ova čežnja kod pobjedničkih snaga, kojima je pripadala i Jugoslavija?

Strašne događaje je lakše prebroditi ukoliko postoje iznimke. Milioni mrtvih u Holokaustu su teže razumljivi nego Primo Levi ili Anna Frank. U Srbiji je mit o Schultzu bio dio prevazilaženja vremena njemačke okupacije.

Prilikom pisanja Potrage za herojem naišli ste na tvorca jedne aktuelne legende: na Danijelu Matijevic, bivšu pripadnicu njemačke vojske, koja je napisala knjigu o svom vremenu na Kosovu, u kojoj ništa nije tačno. No unatoč tome ona se povlači po medijima. Zar su mitovi moćniji od istine?

U mnogim redakcijama nedostatak vremena sprečava ozbiljna istraživanja. U segmentu “talkshow”, gdje gospođa Matijevic ponajprije nastupa, to je prilično loše. Ljudi bivaju pušteni u program bez provjera ukoliko se njihova priča uklapa u koncept – a to znači u zabavu. A Matijevic ima tu zabavnu vrijednost, ne unatoč tome, nego upravo zato što tvrdi veoma ozbiljne stvari. Ko zna koliko se takvih priča provlači kroz medije? I sam sam one o heroju Schultzu držao za istinite – dok se nisam u njih toliko udubio da mi je postalo jasno da se tu radi o mitu. Stoga se nadam da će se ljudi koji pročitaju moju knjigu u budućnosti odnositi sa određenom skepsom prema svim pričama.

Koliko dugo ste – pored Vašeg dopisničkog posla – radili na Potrazi za herojem?

Na slagalicama ovog slučaja radio sam četiri i pol godine. Ali to se ne može računati na taj način. Na početku sam mislio da će to biti izvrsna reportaža. Tek kada sam shvatio da se tu radi o jednoj paradigmatičnoj priči, s obzirom da nam ona pripovijeda o tome kako nastaju legende, započeo sam sa intenzivnim radom. Ova faza trajala je dvije godine.