Rüdiger Rossig | Journalist | Novinar

Gojko Borić, uz pomoć šestorice koautora, oštro kritizira knjigu Ulricha Schillera "Njemačka i 'njezini' Hrvati". Recenzent Rüdiger Rossig smatra da je kritika utemeljena, ali da je riječ o uzalud potrošenoj energiji

Prije dvije godine na ovom sam mjestu recenzirao jednu, blago rečeno, čudnu knjigu. Novinar, slavist i poznavatelj Balkana Ulrich Schiller (preminuo je ovog siječnja u 85-oj godini), u svojoj knjizi "Njemačka i 'njezini' Hrvati. Od ustaškog fašizma do Tuđmanovog nacionalizma" zastupa tezu po kojoj su Republika Hrvatska i njezino većinsko katoličko stanovništvo od kraja Drugog svjetskog rata 1945. težili raspadu Jugoslavije, kad god je to bilo moguće radili na njemu, a na kraju svoj plan i ostvarili. A sve uz aktivnu pomoć Savezne Republike Njemačke.

Prema bivšem glavnom uredniku Radio Bremena Schilleru, u tih 46 godina hrvatski su ekstremisti iz inozemstva, a pogotovo iz Njemačke, uvelike pridonijeli kraju Jugoslavije. Činjenica je da su nakon propasti "Nezavisne države Hrvatske" (1941-1945), koja je bila u savezništvu s Hitlerom, mnogi ustaše pobjegli u SR Njemačku. No autor pretjeruje s njihovom važnošću, i to na groteskan način. Po njemu su veliki teroristi šezdesetih i sedamdesetih godina hrvatski nacionalisti. IRA, ETA, Crvene brigade, RAF…? Skroz nevažni.

Uvod - pojednostavljena skica jugoslavenske tragedije

Gojko Borić, koji je u vrijeme Jugoslavije živio u egzilu u SR Njemačkoj, dugo godina radio u Deutsche Welleu te bio i voditelj hrvatske redakcije, sad je sastavio jednu vrstu "anti-schillerovske" zbirke. Za svezak glomaznog naslova "Hrvatska borba za neovisnost. Opravdana i pravedna. Sedam odgovora na knjigu Ulricha Schillera 'Njemačka i 'njezini' Hrvati'", on i još šest drugih hrvatskih autora recenzirali su djelo njemačkog novinara. To je sve objavio Hrvatski svjetski kongres Njemačke.

Na prve četiri stranice pod naslovom "Uvod" izdavač predstavlja jednu pojednostavljenu skicu jugoslavenske tragedije. Vrhunac su fraze poput "povijest u 20. stoljeću Hrvatima nije bila naklonjena", oni su se "uvijek orijentirali prema zapadnoeuropskim zemljama", Italija je nakon Prvog svjetskog rata "uzela Istru", "hrvatski ustaše" su, za razliku od srpskih četnika, prelazak u partizane "kao opciju kategorički odbili", i kraj Jugoslavije je bio "povijesna nužnost".

Baš poput Schillerove, i Borićeva se knjiga čini klasičnim primjerom nacionalističkog pisanja povijesti. Akteri nisu skupine ili pojedinci s određenom socijalnom pozadinom, visokim ili niskim stupnjem obrazovanja, iz određene obitelji… nego narodi. A oni nisu tvorevina društva koja se stalno mijenja, nego toliko prastari da ih se mora zvati prirodnim. Čini se da jedina razlika u odnosu na Schillerov prikaz leži u tomu što ovaj navija za "Srbe", dok Borić zastupa stranu "Hrvata".

Britka Grčićeva kritika

Ovakav, negativan dojam naglo prestaje prilogom zagrebačkog filologa Marija Grčevića. Iako autor ne skriva da je svakako nacionalno osviješteni Hrvat, on argumentira kristalno jasno, dokazi koje podastire mogu se razumjeti, on osvjetljava Schillerove teze sa svih strana, svoju je kritiku temeljito obrazložio, upućuje, za razliku od njemačkog novinara, na brojne izvore. A nakon 35 stranica, od čitatelja se ne oprašta samo britkom kritikom "Njemačke i 'njezinih' Hrvata", nego i s puno zanimljivih pojedinosti o povijesti jugoistočne Europe u 20. stoljeću.

I kratak prilog povjesničara Aleksandra Jakira koji slijedi je jasan, razumljiv i dobro strukturiran. Sljedeći prilog "Jadikovka za Jugoslavijom“ starog hrvatskog disidenta, germanista i povjesničara Ivana Pederina daleko zaostaje. Tekst pun teza započinje - besmislenom - metaforom o Otomanskom carstvu kao "savezu anarhija", a završava samo malo razumljivijom tvrdnjom da Bosna i Hercegovina "nije cjelina, nije nacija". Da demokracije ne trebaju nacije nego odgovorne građane, Pederinu očito, ni 22 godine nakon prvih slobodnih izbora u njegovoj hrvatskoj domovini, još nije postalo jasno.

Nacionalistički ton

Sljedećih 18 stranica bivšeg Hrvata u egzilu, publicista, stručnjaka za političke znanosti i diplomata Branka Salaja ostaju pri Pederinovu nacionalističkom tonu. No sadržajno ovaj tekst nudi, poput Grčevićeva i Jakirova, brojne zanimljive aspekte koji, kao na primjer u slučaju velikog broja Hrvata u Titovoj partizanskoj vojsci, proturječe dotadašnjoj argumentaciji u "Hrvatskoj borbi za neovisnost".

No i Salaja se mora, baš kao i Ulricha Schillera, uputiti na knjigu "Domovina zove" ("Homeland calling", Cornell University Press, 2003), kad tvrdi da je savez između kasnijeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i "ustaške emigracije" bila izmišljotina jugoslavenske tajne službe. U toj knjizi američki novinar Paul Hockenos koji živi u Berlinu iscrpno opisuje ratnohuškački učinak hrvatske "dijaspore" s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina. Baš kao i onaj srpske i albanske zajednice u inozemstvu.

Važni i novi podaci

No ako zanemarimo ovu kritku, Salaj je napisao vrlo informativan tekst s puno novih, važnih podataka. Na primjer da hrvatski Srbi na prvim slobodnim izborima 1990. nikako nisu u većini glasali za nacionalističku Srpsku demokratsku stranku (SDS) kojom je dirigirano iz Beograda, već za reformirane komuniste. I pozadina koju iznosi Salaj, kao na primjer u slučaju zloglasnog srpskog nacionalista Novice Vojinovića, na kojeg se inače Schiller najviše oslanja, ili pak utemeljitelja Hrvatske stranke prava Ante Starčevića, ili zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca (1898-1960), puno toga osvjetljava. A može ju se upotrijebiti i protiv "Njemačke i 'njezinih' Hrvata“.

To uspijeva i bosansko-hrvatskom teologu i povjesničaru Tomislavu Vujevi na njegovih 16 stranica posvećenih ulozi katoličke crkve u razdoblju 1941-1945. Briljantno napisan te s puno citata i bilješki začinjen tekst, dojmljivo obrazlaže u kojoj mjeri Schillerovo jednostrano predstavljanje nije u skladu s rezultatima istraživanja povijesnih izvora na početku 21. stoljeća. Jedino ostaje nejasno zbog čega Vujeva predbacuje Schilleru da je "jugonostalgičar", kad je Schiller u "Njemačkoj i 'njezinim' Hrvatima" jasno iznio upravo velikosrpsko (i autoritarno-komunističko) porijeklo svojih izvora.

Šah-mat na četiri i pol stranice

Tekst koji slijedi, autora Tvrtka P. Stojčića, pokazuje, poput Jakirova, da je, da bi se perom dotuklo Schillera, sasvim dovoljan i kratak članak. Najkasnije na ovom mjestu čovjek se upita: zbog čega se jednoj neizmjerno lošoj knjizi kao što je "Njemačka i 'njezini' Hrvati" iskazuje takva čast da je potapa sedam intelektualaca velikog kalibra kad se to očito jako dobro može i na samo četiri i pol stranice teksta?

Razlog se nalazi tek između redaka "Hrvatske borbe za neovisnost". Na primjer, u zaključnom eseju Gojka Borića "Ulrich Schiller - pisanje mimo izvora". Tamo urednik s jedne strane na ugodan način sasvim jasno korigira dojam stvoren u svom uvodu - da i on razmišlja jednako jednodimenzionalno nacionalistički kao i njegov njemački kolega. S druge strane, iz teksta se jasno može iščitati u kolikoj su mjeri ovog hrvatskog novinara razljutile Schillerove teze. Borić s punim pravom kritizira što se u "Njemačkoj i 'njezinim´ Hrvatima" demokratska hrvatska dijaspora iz jugoslavenskih vremena tako malo spominje, kao i demokratska hrvatska oporba Tuđmanu tijekom devedesetih. Ali to, u kontekstu katastrofalne razine Schillerova kompletnog djela, uopće ne iznenađuje.

Osim "Njemačke i 'njezinih' Hrvata" do sad nije objavljena nikakva monografija na njemačkom o, kako Borić ispravno piše, "uvijek ambivalentnom" njemačko-hrvatskom odnosu u 20. stoljeću. Upravo je zbog toga izdavač od svojih autora trebao zatražiti da napišu članke na tu važnu temu, a ne da svojim recenzijama iskazuju čast jednoj lošoj knjizi.

Autor: Rüdiger Rossig

Prevela: Snježana Kobešćak

Odg. ur.: Dunja Dragojević

Gojko Borić: "Kroatischer Unabhängigkeitskampf: Berechtigt und gerecht. Sieben Antworten auf Ulrich Schillers Buch "Deutschland und 'seine' Kroaten" ("Hrvatska borba za neovisnost. Opravdana i pravedna. Sedam odgovora na knjigu Ulricha Schillera "Njemačka i 'njezini' Hrvati") Izdavač: Hrvatski svjetski kongres Njemačke, Köln/Zagreb/Split/München/Stockholm/Düsseldorf 2011, 125 stranica